Jesen u mom gradu i okolini umije da pjeva.

Tebi se čini umiranje, dok lišće opada u mnoštvu boja različitog tonaliteta, a ono se pjesma rađa. U početku je samo možeš naslutiti; vjetrovi donesu tek pokoji  ton ali nejasan, kao šum. A onda se umiješaju i kapi kiše, nenametljivo i razigrano, da te uvjere da si doista čuo.

To je pjesma koja svake godine, poput ptice Feniks,  nanovo izranja.  Ali ja ne zastajem da bih slušala. Naprotiv, hrlim joj ususret, jer ova pjesma se samo tako može odslušati.

Nedjelja je bila kao stvorena za to. Kako mi je vraćanje sata unazad promaklo, psi lutalice i čistaći ulica su bili jedini svjedoci  da sam prošla čaršijom. Da su makar mogla posvjedočiti  i stabla kestena, ali na njihovom mjestu samo krik i praznina.

Skupilo se nas osam i krenulo na Ravne, po devetog člana. Usput smo se dogovorili da idemo preko Srhinja na Goricu, pa onda do PD Gorani, preko Njivica do Staklenog  grada, zaokružujući  šetnju  na Visočici. Prošli smo kroz izviđačku dolinu, poprilično zaraslu. Prisjećam se  1.maja prije desetak godina, vrvilo je od omladine, a potok koji u blizini protiče je bio mnogo veći nego sad.

Donje i Gornje Srhinje nas je dočekalo u svim nijansama žute, narančaste, smeđe i crvene boje. Lajanje (srećom zavezanih) pasa nas je podsjetilo da smo nepoznati, ali zato ljubaznost domaćina da nismo nepozvani. Za nama ostade uredan voćnjak na strmoj strani brda dok smo ulazili u šumu. Širok put i samo pravo. Ali kad prođosmo pored akšamlija ispred jedne vikendice, upitasmo onako za svaki slučaj. Pošto smo mladi, predložiše nam da idemo kosom, ujedno i prečicom. Nismo se pokajali. Kozija staza, cvrkut  ptica, šuštanje lišća i stabla još uvijek odjevena, izvila se skoro do neba. Ne pomiču se s mjesta, ali ti se čini plešu i smiješe se gledajući  te odozgo, malenog i sretnog.

Suživot i harmonija koja vlada u šumi, između različitih vrsta, podvrsta, biljaka i životinja prenosi  neizbježno i na živog čovjeka taj poziv ili još bolje odluku. 

Jedanput sam već  išla do lovačke kuće na Gorici, ali onom stranom od PD Gorani. Ova je ubjedljivo živopisnija i prisnija.

U lovačkoj kući na Gorici nije bilo nikog, ali su vrata otključana, uz molbu da se nakon boravka sve ostavi onako kako je i bilo. Nepisano pravilo je ostaviti u još boljem stanju ako se može.  Tu smo napravili pauzu da bismo jeli. Interesantno da je princip odlaganja otpada na višem nivou nego u čaršiji. Postoje vreće za limenke, staklo i za plastiku.

Nastavljajući prema Goranima, primjetili smo da nedostaje planinarskih znakova, stoga ne bi bilo loše da se podebljaju ili nanovo iscrtaju. Napravili smo jedan krug viška, jer smo previdjeli put kojim smo trebali poći, iz brzopletosti, uzdajući se u sjećanje koje često vara. Taj krug  nas je vratio podno strme livade koju su divlje svinje dobrim dijelom ukrasile tragovima papaka.

Ispred PD Gorani također su sjedile akšamlije. Ovaj put nismo ništa pitali, samo pozdrav i svako svojim putem. Na Njivicama također postoji kućica, u sred šume. Pozdravismo se i s njenim domaćinima te krenusmo dalje.

Izlazeći na proplanak u blizini Staklenog grada, sunce nas je dočekalo u zagrljaj. Prognoze su ovaj put pogodile. Stakleni grad je bio raspjevan i pun raje okružene mirisom ćevapa i ostalog što uz to ide. Nismo namjeravali sjediti, ali ne odbismo ipak poziv da malo odmorimo. Tamam je još jedan stol napolju bio prazan. Otprilike se svi znamo, ako ništa onda izviđenja, a ono što je i najljepše u planinarskim odnosima, ili između ljudi koji se sretnu u „prirodnim okolnostima“ jest da nije potrebno poznavanje niti upoznavanje.  Samim tim što ste na istom mjestu, u isto vrijeme, dovoljno je da se prepoznate.

Možda postoji  razlika između planinara i pjaninara, ali svejedno, postoji i nit koja prožima i spaja, i jedne i druge. Kladim se da će čovjek prije umrijeti od gladi ili žeđi, u bilo kojem gradu, okružen ljudima, svojim ili tuđim, nego bilo gdje u prirodi, ako sretne planinara, bilo kojeg.

Osim odmora, ponudiše nas domaćini ćevapima, odnosno nahraniše nas. Iako smo imali svako po nešto kod sebe, topli ćevapi se ne odbijaju. Hvala još jednom onima koji će se prepoznati u ovom tekstu.

Punog stomaka se bolje ide nizbrdo, a tako je i put vodio.

Malo potom, kroz narančaste krošnje ukazao se Stari grad na Visočici. Ali sve bježi  nekud u stranu, kao da se skriva... ili ga skrivaju? Ovakav ljepotan sa historijskim pedigreom, i sam kruna na vrhu brda, zaslužuje da blješti i pogledu se nameće još iz čaršije. Nismo bili jedini  u obilasku; tu je djed s unucima, malac što galopira na konju, porodice, parovi  i grupice ljudi.

Pogledom odozgo šetaš cijelom čaršijom i šire, a još da nije bilo magle došlo bi se do Sarajeva.

Hodamo zidinama, a ispod nas dijete glasno pita „Ima li koga?“, zavirujući u prolaz-vrata koja su s jedne strane zatrpana i nikud ne vode. Kako mu samo tišina odgovara, on je sve uporniji i glasniji. Otac ga opominje da ne viče, a ja ga u sebi bodrim da bude još glasniji i da nikad ne prestane ispitivati. Nadam se da će jedne noći kad krene na spavanje, dotrčati ocu ozarena lica i razrogačenih očiju i reći „Vidiš da ima neko gore. Svjetlo gori!“. Možda mu otac ni tad neće znati objasniti  ko je to, još davno prije nas, gore živio, ali će on ostati u uvjerenju da mora postavljati pitanja. Odgovor će kad-tad doći.

Ovdje završava naša šetnja, ali pjesma se i dalje razliježe ovom našom dolinom.

Pjesma koja svake godine počinje, nalik na umiranje, ali živopisnija i muzikalnija nego bilo kakva priča. Pođi  joj ususret.

Autor teksta i fotografija: R.Ob.