(PRE WORLD Championship Zoetermeer 22.-25.10.2009.)

Ona huči.

Bezazlenom izgledu turisti hrle da je probaju, da se smiju jedan drugome kada ih sasvim slučajno spotakne. I zaista izgleda zabavno. Borile smo se da budemo dio spektakla i evo nas tu sa pobjedničkog postolja pozdravljamo mutnu vodu.

Sutra je trening.

Oktobarskim sumrakom  odjekuju  naše misli  "Lagana je staza, ovo ćemo mi ko bez šale proći...samo treba veslati i držati čamac pravo i sve će biti ok...."

Odjek olakih misli jecao je i u noći.

Pa mi kao da nikad nisamo veslale, ko da ne znamo da je potcjenjivanje vode najgora greška koju možeš napraviti.

Zar to nisu naivne misli za ¨iskusne¨ rafterice...???

Zanesene već pobjedom što samo uspjele doći do takmičenja svjetskog ranga, dok ponos slika naše osmijehe...nas sedam u kamperu tone u san.

Osvanuo je kišovit i hladan dan.

Vrijeme je za trening.

Nisamo baš oduševljene činjenicom da  moramo u vodu po ovoj hladnoći.

Borile smo se za ovo svim silama, pa sad uživajmo.

Navukle smo neoprene,  prsluke, kacige zvane gljive su na našim glavama, vesla u rukama.

Čamci crveni, plavi, sivi...svi isti bez zakački za noge, vidljivo manji od onih na koje smo navikli.

Ako se ne varam, izabrale smo onaj sivi.

Prva desna pozicija Samra zvana Campa, prva lijeva  Rafaela- Ela, desni skiper Meliha- Bullet i preostala pozicija s lijeve strane Irma-Tahmaz, Tahmy ili Mol kako god da me zovete, činile smo BiH Žensku ekipu prvi put u disciplini R4.

Sjele smo u čamac...

Kratke noge, kako god da ih stavim stabilnosti nemam, nemaju ni druge cure....

ali ja sam ta sa najkraćim nogama što mi dodatno otežava situaciju...

Postajem svjesna pisane mi sudbine...ispast ću!

Nikad nisam ispala iz čamca ali ovaj put hoću. To sam dugo i priželjkivala, očekivala, a sad kad znam da me to čeka, ne mili mi se.

Plave me misli poput onih "Što mi je ovo trebalo, u čemu je čar svjesno udarat glavom o zid, ko me tjera kad hrabrosti nemam, zar muzika nije jedini moj san, prva ljubav ono što uistinu želim???"

Strah je poput đavola sjedio na obali i smijao mi se. Uvijek sam se vodila njegovim tragom, ali ovaj put on ostaje na obali i prepušta me nemilosrdnoj panici u čamcu. Ona naglas viče....ispast ću, ispast ću, ja ću ispasti!!!

Jedan oštri pogled već iznervirane Samre sasjekao mi je glas, ali ne i izraz lica

koji je govorio mnogo više od bilo koje riječi. Šuteći sam se gušila u panici ponavljajući sve i jednu molitvu koju sam znala..Uzvišeni je bio smiraj poludjeloj duši.

Liftom za čamce smo se popele na startnu poziciju. Nivo vode očito nije onakav kao kod turista, a i staza je sad isprepletena većim brojem zamki.

Voda kuhlja i prijeti svojom silinom.

Više nema povratka, krenule smo.

Ta mutna neman baca nas gdje joj je volja.

Nisam sigurna da li je to odzvanjalo u mojoj glavi ili su stvarni glasovi svih nas vikali...veslaaaaaajjjjjj.....lijeva kontra...ispravi čamac ...hajmo sad svi....veslaaaaaaajjjjj jakooooo!!!

I što su god glasovi bili jači, kako god da smo veslali, držali kontre... čamac je slušao nju, tu zlu mutnu neman.

Za tren koji traje vječnost ulijećemo u prvi lijevi kontratok. Podmukao je to igrač. Uhvaćene smo raljama mutne vode, pa ni makac...ni gore, ni dole, pa ni lijevo, ni desno...i kao da mu više nije bilo interesantno držati nas u mjestu, kazao je vodi da nas proguta. A ona vještica od vode, zagrizla prvo čamac i sladi se našom zbunjenošću, strahom i  borbom za opstanak. Hvatamo se za zidić. Ja zabila nokte u beton da ne klizim, da ne budem progutana, ali onako nedovoljno izbaćena na obali prevaljuje me stražnjica. Čamac je pun vode. A mi ko sardine poredane držimo se za obalu ulovljene objektivom fotoaparata, borimo se da bismo se sutra smijale fotografiji. I bez ulovljenog trenutka i danas osjetim bol u prstima. Slika blijedi, a osjećaj živi u meni.

Izvukla me Meliha.

Ponovo smo na okupu, sjedamo u čamac i krećemo dalje.

Činilo se kao da smo tek zaveslale dva puta, a već probijam vodu padajući na leđa i instiktivno, sva sreća, uzimam dah. blblblblblbblblb (zvuk vode kada zaroniš).....

Poput čekića nešto me dodatno lupilo po glavi, valjda čamac, ili ko će ti ga znati u tom trenutku dok čuvam dah i žmirim. Inače ne gledam pod vodom, jer toga se bojim, a i oči su mi osjetljive, stoga žmirim.

Nije duboko, pa me voda valja po dnu...stružem rukama, nogama, stražnjicom. Prepuštena sama svojim mislima ja razgovaram. -Evo ispadoh i šta sad...pa ništa žmiri i čuvaj dah dok te prsluk ne izbaci na površinu...

To bi tako trebalo biti da je sve ok. Međutim, ovaj put voda bira pravac, igru i nešto težu stranu.  Svojom silinom otkopča mi prsluk, kacigu i u trenu obrisa moju sigurnost.

- Eto šta ćeš sad? Umjesto kacige imaš prsluk na glavi... - Ma pusti prsluk ode mi mamina siva kapa.. širila sam vapaj svojih misli za kapom što mi je mama sašila od rolke. Kroz glavu mi je prošlo i to da sam već prehlađena, gadno kašljem, a hladno je vani, ja mokre kose bez kape...auuuu, ne gine mi bar upala pluća.

Na površini sam, uzimam dah prije nego me opet voda proguta.

Postajem svjesna problema. Bez kacige sam na glavi, prsluk nije na svom mjestu, popustio je, a voda divlja i okreće me u krug. Sjetila sam se pravila da treba uskalditi dah i uzimati ga između valova.

Uspjevam, koliko je to moguće na divljoj vodi.

Idemo dalje.

Pogled bacam ka obali i spasiocima koji mirno motre sta se dešava u vodi. Primjetili su me. Ali ništa ne čine osim da mi išaretom skreću pažnju na gumene čunjeve, kao vele da se uhvatim. A čunjevi ili kako se već zovu te male narandžaste prepreke na vodi, nekud žure i pored mene prolaze velikom brzinom.

Plivati s prslukom na glavi je skoro nemoguća misija, pokušavam ga i spustiti, ali ne ide mi. Nema druge nego pustit se niz stazu dugu 300 metara. Ostat ću živa, toga sam nekako svjesna, ovo je vještačka staza, sigurna i nema stijena, nema grana koje za raftere mogu biti kobne. Ipak ona huči, prijeti zvukom i razara moju stabilnost. Poput lista sam lagan plijen strujama, rolnama, valovima... potapa me, okreće, igra se sa mnom.

Uhvati me panika kada ugledah najstrmiji buk, a rolna raširila svoje čeljusti da me dočeka i proguta, a na sve to voda me još okreće leđima kao da hoće strah da uljepša. Trznuh se. Pravilo glasi da noge moraju uvijek biti ispružene prema napred, odzvanjale su mi Mehine riječi mislima.  Koprcam se i nekako jedva nogama prema naprijed padam u ralje ogromnoj rolni, i sve što sam upjela vidjeti prije nego potonem je skok zgodnog spasioca.

Čuvam dah i žmirim. Pričali su mi mnogi za rolne, one znaju usisati sve što im na put stane, zabiti do dna, vrtiti u krug i tako igrati se s čvjekom i duže od trenutka. Bitno je ostati miran i opušten jer jedino tako će te izbaciti brže. I mene je zakucalo do dna, stražnicom sam očešala beton. Vrti me. I kada sam opuštena krenula ka naprijed, vani da uzmem zrak, naglo sam vraćena na dno. Tada sam shvatila da mi je veslo u rukama, ono je zapelo, a ja ga čvrsto držim.

Evo još jednog pravila... nikada ne ispuštaj veslo iz ruku i po mogućnosti drži ga ispred. Ali ko će sve to zapamtiti i  primjeniti kada pad dođe onda kada mu se najmanje nadaš. Ne stigneš se ni sabrati u brzini i strahu sve ti se čini kao vječnost, a vrijeme se mjeri sekundama. Ja nisam ni primjetila veslo u ruci do tog trenutka. Puštam ga i napokon voda me izbaci na površinu.

Gubim snagu, gubim ritam disanja i umjesto zraka zagrcnem se vodom. Noge i ruke više nisam osjećala, a i pogled mi nekako zamagljen. - uh čovječe ova igra je zeznuta...mislim u sebi dok se borim za zrak.

- It's ok!

Priđe mi zgodni spasioc.

Ostajem mirna slusajući njegove upute, sada iako se onesvjestim biću nekom u naručju  tj. spašena sam!

Mladi holandez pokušavao se dokopati nekog kontratoka i spasiti me, a onda kada je shvatio da ja nemam snage više ni za što osim ubrzano disati i hvatati mrvice zraka, čvrsto me držao i pustio se niz ostatak staze. Usput mi je pričao, provjeravao jesam li dobro, smirivao, iako sam ja bila smirena, bar tako mislim. Valjda mu je to posao, tako trebaju postupati prema  izbezumljenom davljeniku koji jedva dolazi do zraka. I sve to na engleskom jeziku kojeg sam u tom trenutku razumjela poput maternjeg.

Od završetka staze do izlaznih stepenica treba proći dio jezera, koji je nešto mirniji za razliku od divlje staze. E taj dio mog iskustva tog dana nepostoji. Vidim mrak i ništavilo praznine svog sjećanja. Kao da sam zaspala,  zatvorila oči i jednostavno zaboravila. Probudila sam se pred stepenicama. Mogla sam se uhvatiti, ali su me spasioci izvukli na kopno. I tu sam ostala par minuta nepomična govoreći medicinskom osoblju i'm ok.

Eto preživjela sam i više na čamac nikad neću sjesti...moj zaključak u tom trenutku odjeknuo je Zoetermeerom. Možda bi i bilo tako da mi se strah nije nasmijao u lice. Zagrizeš jednom, a ovisnik ostaješ cijeli život.  Stajala sam pod tušem uzimajući zrak kao da me rolna potapa,  gledam pravo u oči svom novom početku. Jer  pobjednik si tek kad pobijediš ono čega se bojiš. Sutra je novi dan....

A ja još uvijek veslam....